Iako zdrav razum govori da većih problema u poslovanju ne bi trebao imati, Imunološki zavod je na rubu propasti. Ogledni je to primjer lošeg političkog kadroviranja (upravljanja) i famozne hrvatske privatizacije
Imunološki zavod postao je gorućom temom zbog gubitka proizvodnih dozvola. Prvenstveno za krvne preparate i bakterijska cjepiva. Dozvole za njih su izgubljene još 2013. godine. To jednostavno znači da ih se ne možemo proizvoditi i plasirati na tržište. U ovom trenutku Imunološki ne proizvodi ništa. Zalihe su prodane, a Zavod se financira pretežno iz državnog proračuna i nešto od uvoza pripravaka od medicinskog kanabisa.
Od osamostaljenja Hrvatske, Imunološki je pretrpio bitne transformacije; iz društva s potpunom odgovornošću u dioničko društvo u kojem mali dioničari drže 26% dionica, dok ostatak drži država. A onda je 2015. država paralelno osnovala Javnu ustanovu Imunološki zavod. Zaustavila se privatizacija u kojoj su građani kupnjom dionica htjeli spasiti Imunoški od namještanja Rajiću i sličnim pretvorbenim kriminalcima.
Sada na istoj lokaciji s istom djelatnošću i imenom posluju i dioničko društvo i javna ustanova s vlasništvom koje treba tek razriješiti. „Mi smo radnici koji dolazimo u nečiji prostor, koristimo nečiju opremu i sirovinu, a ne plaćamo režije i najamninu“, opisuje nastali nered sindikalistica Jagarinec. A planski dugovi se gomilaju!
Priču dodatno komplicira to što su matični sojevi virusa za proizvodnju cjepiva vlasništvo Republike Hrvatske, jer oni nikad nisu ušli u temeljni kapital. „Kada se je obavljala pretvorba u dioničko društvo, 'netko je slučajno ili namjerno zaboravio' prebaciti sojeve.
Problemi s dozvolama počeli su još 1998. godine, ali proizvodnja je išla dalje. Znalo se da su novi pogoni nužni. Tako je 2006. godine izgradnju tvornice trebala pratiti Raiffeisen banka, no projekt je odbila tadašnja ministrica financija (Jadranka Kosor ju je namjestila) Martina Dalić, danas aktualna ministrica gospodarstva koja će nas, ako joj dozvolimo, dokrajčiti.
Kako bi razriješio ovaj javnozdravstveni problem, novi ministar zdravstva Milan Kujundžić (HDZ) imenovao je desetočlanu radnu skupinu koju čine stručnjaci Imunološkog zavoda, Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode i ljudi iz Ministarstva. No, među njima nema tehnologa koji mogu reći može li profunkcionirati sustav za vodu koji je kamen spoticanja.“
Ministar Kujundžić tvrdi da je za spas Imunološkog potrebno iznaći 60 milijuna eura pa se je oglasila i neformalna potraga za strateškim partnerom. Hoće li to biti Grad Zagreb koji je još jednom ponudio pomoć i prihvatljiv partner, nije poznato.
Imunološki zavod se tako uklapa u sliku hrvatskih tvrtki koje, uz kvalitetnu proizvodnju i sigurno tržište, po zdravom razumu ne bi smjele propadati. Ali propadaju. Virusna cjepiva smo uvijek izvozili i na njima smo imali zaradu. Bakterijska cjepiva i krvni preparati imali su manju zaradu, baš zbog te niske cijene.
Spekulacije kako se je na proizvodnji zmijskog antitoksina gubio veliki novac, nisu istina. Francuski antitoksin se prodavao za 500 eura, a naš je na tržištu za 50 eura. Prodajna cijena našeg cjepiva protiv tetanusa je bila 8 kuna, a sada ga uvozimo za 45-120 kuna. Kada bismo mi postavili takve cijene, bili bismo itekako ekonomski isplativi.
Naš imunoglobulin je bio 30% jeftiniji od bilo kojeg uvoznog. Kod naše ekonomske isplativosti treba gledati uštedu cijelog javnog zdravstva. Bez obzira na uvjete proizvodnje, naši proizvodi su bili besprijekorne kakvoće. 2008. godine Svjetska zdravstvena organizacija je potvrdila da imamo izvanredno virusno cjepivo protiv morbila uz uvjete proizvodnje koji ne odgovaraju standardima.
Potpuno je jasno da je Imunološki zavod rudnik zlata, ali ne za hrvatske građane, nego za pretvorbene kriminalce koji čekaju u redu da političari na vlasti, Dalićka i njoj slični odradie svoj dio posla!
To je Hrvatska!
