Crkvena hijerarhija baš kao i transplantacijska medicina ignoriraju život duše. Medicinski eksperti za transplantaciju i njihovi istomišljenici iz crkvenih krugova umiruju svoju savjest time što tvrde, da velikom broju pacijenata sa presađenim organom oni ”poklanjaju” jedan ”novi” život
Zar to nije paradoks ili čak demagogija. Prvo, oni ne poklanjaju već prodaju veoma skupo na prevaru otet, tuđi organ – tuđi život. Nikako da shvate, da čovjek sa tuđim živim organom, živi tuđi život i ne živi više svoj život.Čovjek je veoma složeno biće, koje nije sadržano samo iz materijalnog tijela, već prije svega iz nematerijalne, duhom ispunjene duše.
Pošto materijalisti u medicini ne vjeruju u postojanje duše a još manje u njenu besmrtnost, onda nastoje da prikažu moždanu smrt kao konačnu smrt. Međutim, u tom tijelu još uvijek kuca srce i tek kada prestane rad srca, tek tada nastupa tjelesna smrt i tek tada duhom ispunjena duša napušta tijelo.
Pogledajmo sebe i oko sebe, i upitajmo se, s kojim pravom čekamo i nestrpljivo očekujemo potreban ljudski organ, naravno, od nekog mlađeg, i još uvijek živog čovjeka samo zato, što je to moja ”posljednja šansa”?
Većina nas ljudi, ljudi svih prostora, oduvijek smo bili i još uvijek jesmo, manje ili više, naklonjeni čulnim zadovoljstvima i ugodnostima ovog našeg vidljivog – materijalnog svijeta.
Egoizam, koji smo prihvatili kao našu osnovnu pokretačku snagu, u međuvremenu nas je pretvorio u svoje robove. Tako smo se eto kao ljudi razvijali, i da bi se za svoja negativna ponašanja opravdali na prvom mjestu pred sobom a onda i pred drugim ljudima, izmislili smo riječ 'moram', 'morao sam',' to moram to uraditi', skoro svaka naša akcija ujedno je pokušaj da prigrabimo što više svega i svačega, kako bi što lakše, ugodnije i obogaćeni sa maksimalno mogućim zadovoljstvima, živjeli ovaj život.
Sa takvim pobudama, ujedno smo unosili i postavljali oko nas u naš život uzroke, iz kojih su vremenom nastale određene posljedice, iz kojih su opet nastala kojekakva neželjena stanja našeg duha kao što su: ponos, laž, oholost, ljubomora, zavist, bijes, mržnja… to su stanja kod kojih u našem organizmu nastaju disharmonije energetskog balansa odnosno, nastaju smetnje u protoku životne energije.
Ovakvo naše unutrašnje stanje – stanje našeg duha je uzrok, da se poremeti, manje ili više, naš energetski balans -naš imunološki sistem, koji opet postaje uzrokom naših daljih nevolja … jer slabljenje našeg imunološkog sistema znači, široko otvoriti sva vrata za slobodan ulazak bolesti u naš organizam. Drugim riječima, pored bolesti koje smo genetski naslijedili, za sve ostale bolesti smo sami ”zaslužni” svojim odlukama i svojom slobodnom voljom.
Naime, otkrili smo, da bi drugi ljudi mogli da nam pomognu svojim životom – svojim još uvijek živim organima te da za koju godinu produžimo svoj život na ovoj Zemlji, pošto u onaj drugi ne vjerujemo. Nikada nismo prihvatili, da je Život – naš Život, jedan kontinum – neprekidan tok, koji jednostavno prelazi iz jedne dimenzije u slijedeću, a smrt su samo vrata za novi život. No, mislimo li uistinu tako? Prosječno reagiramo otprilike ovako:
”Nije da baš u ništa ne vjerujem… sigurno da postoji ‘nešto’, ali je i sigurno da se nitko odande nije vratio i dokazao da to ‘nešto’ stvarno postoji.“
Na drugoj strani liječnici kažu: ”Duša je samo jedna funkcija mozga a sa smrću mozga, čovjek je potpuno mrtav, i ako srce još uvijek kuca.” Progurali su svoju tvrdnju da se već sa smrću mozga mogu uzeti organi. Prije su tvrdili: „ Simptomi smrti su prestanak rada srca, mrtvačke pjege, krutost leša i miris raspadanja, a Bog u Isusu Kristu, pisanjem Jakob Lorber-a kaže: ”Čovjek je mrtav, kada duhom ispunjena duša napusti tijelo!”
Iz osnovne zablude, da je čovjek sastavljen samo iz materijalnog tijela i da nema duhom ispunjenu dušu, materijalisti i ostali neupućeni ljudi, u transplantaciji vide jedinu mogućnost da život svog materijalnog tijela barem za koju godinu produže. Potrebno je znati, da je to Bogohulni zahvat u dijelu Božjeg stvaranja. Uostalom, čovjek koji vjeruje u nastavak života svoje duše, njemu ne treba takav nasilni produžetak života. On vjeruje i zna, da kada je prozvan na odlazak sa ovog sveta, da tada odlazi kući odakle je i došao – kući svom nebeskom Ocu.
Pitamo se: Je li barem netko iz crkvenih krugova sakupio toliko hrabrosti, da postavi pitanje što se događa sa dušom pri transplantaciji organa?
Sada znamo, da se eksplantacija – uzimanje organa vrši od donatora koji još uvijek diše, kuca mu srce, znoji se, može se porađati, kada se skalpelom otvori grudni koš, da bi se isjekli organi, tada skokovito poraste krvni pritisak i srčana frekvencija…odnosno jasno pokazuju da je donator još uvijek živ!
Logika govori sve
Sasvim je i logično, jer ni od jednog mrtvog čovjeka ne možemo prenijeti život drugom čovjeku. Znači, život može da se uzme samo od ŽIVOG ČOVJEKA. To znači, u svakom slučaju duša je tako dugo u tijelu dok srce radi, a to opet znači, da još uvijek Bog kroz čovjekovu dušu diše u čovjeku, i da čovjek osjeća sav užas bolova jedne eksplantacije.
Pokušajmo zamisliti što sve mora duša proživjeti pred svoju smrt odnosno, kada se prividno mrtvom čovjeku, otvori grudni koš i kada kirurg sa prstima u rukavicama umrljane krvlju, počne vaditi još uvijek žive organe. Ne zaboravimo činjenicu, da za cijelo vrijeme vađenja organa, uz pomoć aparata, organizam se ”trudi” da i dalje funkcionira … krvni pritisak je strahovito porastao … srce ubrzanije kuca … disanje je prešlo u krkljanje …
Pitamo se, u smislu humanosti i moralnosti: Kakva je razlika između kirurške eksplantacije organa koja se vrši pri još uvijek živom čovjeku i ”medicinskog” ispitivanja koje je vršio Josef Mengele u logoru Auschwitz? Činjenica jest, da duša ne može napustiti tijelo zato, što neki 'aparati' pomažu srcu, da se ovakav neprirodan život što duže održi, kako bi se u međuvremenu obavile pripreme pacijenata kojima će se presaditi organi. Sve se mora vrlo brzo obaviti. Posle eksplantacije, srce se mora presaditi u roku od najviše nekoliko sati; Jetra između 16 do 24 sati; bubrezi 24 do 36 sati.
Pitanje Kardinalu Bozaniću:
Kada se isključe 'aprati', je li duša ostaje u još živom ali sada presađenom organu? Ako je tako, kako će sada živjeti dvije duše u jednom organizmu? Ili, što se događa sa dušom, kada se pet organa njenog tijela presadi u pet različita pacijenta?
Pogledajmo jednu interesantnu interpretaciju iz pera Antoni de Melo:
"Jedina tragedija koja postoji na ovome svijetu je neznanje – sve zlo ovoga svijeta izvire iz neznanja, a neznanje je nedostatak svjesnosti. Iz toga izvire strah, a iz straha izvire sve ostalo. Potrebno je shvatiti da u suštini smrt nije tragedija. Čudesno je umrijeti, a užasno je samo za osobe koje nikada nisu shvatile život. Samo tada se strahuje od života i samo tada se strahuje i od smrti……kraj svjeta – smrt, za jednu gusjenicu je postati leptir……shvatite, smrt je uskrsnuće…”
Sasvim prirodno da sam i ja dosta zbunjen sa mnogim proturječnostima zato se pitam:
Kako to da Islam prihvaća transplantaciju organa, iako šerijat strogo zabranjuje skrnavljenje ljudskog tijela kako u tijeku života, tako i u smrti?
Kako je to Judaizam uskladio eksplantaciju organa sa zakonom, iz Tore 3.19,16, koja jasno kaže: ”Ne izvrgavaj pogibelji krv svoga bližnjega”?
Zar kršćanima ništa ne govore rijeći iz Biblije: ” … jer što će koristiti čovjeku ako sav svijet dobije… a pritom izgubi dušu svoju?” (Mat.16/26)
Zar crkvene hijerarhije svih kršćanskih religija zaista ne shvaćaju, da se odobravanjem eksplantacije u svrhu transplantacije organa odbacuju jedan mudar kredo duhovnog sveta o ”sjetvi i žetvi”? Znači li to da crkvene hijerarhije smatraju, da je došlo vrijeme, da se sasvim slobodno žanje na tuđoj njivi?
Podsjetimo se: ”Na ovoj zemlji čovjek ima samo jedan život – jedno vrijeme i to se nalazi kod Mene. Tko sa time nije zadovoljan, taj odbacuje Mene i traži pomoć koja je varljiva.”
Može se slobodno zaključiti, da su sve monoteističke religije suglasne sa transplantacijom organa tvrdeći, da je to kruna ljubavi prema bližnjemu. Sve one govore samo o spašavanju materijalnog života. O davatelju organa nitko ništa ne govori osim, da treba darivati svoje organe kako bi spasili nečiji zemaljski život
Nijedan od crkvenih otaca, ne osvrće se na činjenicu, da eksplantacijom ometamo dušu čovjekovu u njenom umiranju, možda baš u trenutku kada ona preživljava sve faze svog proživljenog života; i to možda baš u vrijeme, kada joj je potreban mir, tišina… kada je potrebno da držimo za ruku čovjeka koji umire, kako bi osjetio našu toplinu… našu prisutnost… da bi osjetio da nije sam… da nije napušten…
Nitko iz crkvenih krugova baš nikako da progovore o duši – o spašavanju duše i prikupljanju neprolaznog blaga, koga vrijeme ne može uništiti, a i zato:”Jer gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje” (Mat. 6,21)… svi, ili skoro svi, govore i brinu se samo za materijalni život… zaboravili su tko su i što su… zaboravili su: ”Sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima” (Mat. 7,12). Očigledno da crkvena hijerarhija baš kao i transplantacijska medicina ignoriraju život duše. Medicinski eksperti za transplantaciju i njihovi istomišljenici iz crkvenih krugova umiruju svoju savjest time što tvrde, da velikom broju pacijenata sa presađenim organom oni ”poklanjaju” jedan ”novi” život.
Zar to nije paradoks ili čak demagogija. Prvo, oni ne poklanjaju već prodaju veoma skupo na prevaru otet, tuđi organ – tuđi život. Nikako da shvate, da čovjek sa tuđim živim organom, živi tuđi život i ne živi više svoj život. Ljudska duša njima je bezvrijedna.
Isto tako, ”American Academy of Neurology”, 2010 godine povukla je naučnu osnovu konceptu moždane smrti. Potvrđuje, da je bila pogreška učinjena 1968 godine, kada je u USA uvedena ”moždana smrt” kao dozvola za transplantaciju organa. To praktički znači da su kirurzi u transplantaciji organa od 'moždano mrtvih'izvršili ubojstvo.
Čak je i profesor Waldstein, ordinarius papinske akademije za život, 2012 godine izjavio slijedeće:
”Apsurdna formulacija transplantacijske medicine glasi, ‘Spasiti život pomoću ubojstva’. Ta ubojstva su ništa drugo do opravdavajuća neophodnost, da se dođe do organa pogodnih za transplantaciju.”
Danas, 2017. godine i pored sve više sličnih izjava, nigdje i nitko nije svoju aktivnost na eksplantaciji ”moždano mrtvih” pacijenata prekinuo, čak ni ublažio.
Moramo se upitati: kome koristi transplantacija? Da li uviđamo najblaže rečeno, sramotu ove rabote?
Svi zainteresirani za ovaj biznis, neprestano govore kako ”pomažu” ljudima. U stvarnosti transplantacijska medicina besramno PRODAJE, prevarom dobiven tuđi organ i veoma skupo naplaćuje svoje usluge, bez određenog roka trajanja.
Ovaj biznis nije u skladu sa etikom i moralom liječničkog ponašanja, najblaže rečeno, prevareni su i donator organa i primatelj organa.
Sve ovo izneseno sigurno niste znali. Nisam ni ja znao, da se samo živ organ može transplantirati. Sada znam.
Zato smo vas, kroz ova tri nastavka, htjeli upoznati sa čitavim smislom i besmislom oko transplantacije organa i sa činjenicama ovog velikog biznisa koji se strahovitom brzinom razvija po cijelom svetu, i to samo zahvaljujući pacijentima koji to mogu platiti.
Je li to u redu?
Izvor: GLOBAL MEDIA
Čitajte nas na našem portalu: http://istinomprotivlazi.com
Komentirajte na našoj fb stranici: https://www.facebook.com/negovorumrznjeistinomprotivlazi
Do smrti se bori za istinu i Gospod će se boriti za te (Knjiga Sirahova 4,28)
