Umro je Miroslav Bogdanović, ugledni splitski ugostitelj i kuhar, žrtva montiranog HDZ-ovog političkog procesa 90-ih godina, točnije Franje Tuđmana i uz njega prislonjenih i naslonjenih hrvatskih 'domoljuba'.
U montirani politički proces regionalnoj stranci Dalmatinskoj akciji, bez ikakva je razloga uvučen i Miro Bogdanović, čiji je prestižni restoran Stefanel bio sponzor ratnog festivala 1991. Dvaput, 1991. a potom 1993., uništen mu je restoran eksplozivnom napravom. Tempirana eksplozivna naprava 28. rujna 1993. uništila je i stranačke prostorije. Policija je tada uhitila teško bolesnog mladića Juricu Gilića, odvjetnika Edu Dekovića, stranačke članove Božidara Marušića, Srećka Rafenellija, studente Vedrana Antonijevića i Dragana Antulova, Ivicu Ančića Duju, Srećka Lorgera i Mira Bogdanovića.
Nakon provedene istrage, Vojno je državno odvjetništvo u Vojnom sudu u Splitu u studenomu 1993. podiglo optužnicu u kojoj im se stavljalo na teret da su "u cilju ugrožavanja državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti RH dogovorno minirali prostorije Dalmatinske akcije u Kružićevoj ulici broj 2 u Splitu". Sudski proces za koji su svi znali da je sudska farsa, trajao je dugo. Zamjenik vojnog državnog odvjetnika bio je Ante Čipčić, a sudac Dalibor Dukić. Splitski je Vojni sud u studenomu 1996. donio presudu kojom je optužene oslobodio krivnje, a presudom Vrhovnog suda 1999.oslobađajuća presuda je potvrđena.
Niz nezakonitosti i samovolje, kršenje ljudskih i građanskih prava i sloboda, kršenje Ustava RH, uništavanje imovine, provedena dva mjeseca u zatvoru bez ikakva razloga pod optužbom za najteže od svih djela: terorizam i ugrožavanje sigurnosti građana, persona non grata, od svih izbjegavan, godinama izvrgnut najgrubljim oblicima šikaniranja od državnih tijela i institucija, ugostiteljski posao mu je potpuno upropašten, djeca su patila u školi zbog izolacije i provokacija, supruga je doživjela mnoge teške trenutke, triput je pretučen, ukradeno mu je auto....
Trebalo je to sve izdržati, a do 1990. godine Bogdanović je držao najpoznate splitske restorane: Arkada, Stefanel, Struja. Kada je bio u najvećoj ekspanziji, sve su mu iz zavisti uništili. A koje su našli opravdanje za svoja domoljubna djela?
Za opravdati sebe od svega što su mu u ime 'domoljublja' razbojnici napravili, našli su najprije u njegovim korjenima. Naime, Miro je dijete iz miješanog braka. Zar nije i Tudžmanov unuk Dejan bio iz miješanog braka? Odakle Dejanu 90-te milijun DM za otvaranje Kaptol banke? A prosječna plaća bila je 250 DM!
Dani Dioklecijana
U veljači 1993. ponovno je bačena eksplozivna naprava u prizemlje restorana Stefanel. Tada mu je uništen cijeli kat protutenkovskom minom. Eksplozija je uništila cijelu Petrovu ulicu. Tada je razlog bio što Miro nije pristao na reketarenje. Da je bio siromašak nikome ne bio zanimljiv. Zadnji put, godine 1996., kada je bio pretučen u Postrani, opet je motiv bila ucjena.
Tada je po pisanju Nacionala 15 hrvatskih 'domoljuba' došlo u Mirov restoran. Naručili su najskuplja jela, a kada su večerali rekli su mu da mu treba zaštita, netko tko će čuvati restoran. Miro im je odgovoro da ga jedino mogu čuvati od njih nakon čega su ga u ime domoljublja pretukli, bacili na pod, gazili. Zbog nanesenih ozljeda završio je na dijalizi. Nakon što su ga pretukli i razbili sav inventar, ostali su mirno čekati policiju. Nisu se ni bojali, ni skrivali. Kada su policajci došli, prvo su se rukovali sa zlostavljačima, onako prijateljski. Miro je tužio počinitelje, ali nikada taj predmet nije pokrenut na sudu.
Nikada se poslije nije uspio vratiti na stari posao. Sve što je stvorio, uložio, sve je nestalo. Financijski je potpuno propao. Zahvaljujući obiteljskom lokalu Arkadi, uspio je opstati i ne postati socijalni slučaj. Posljednje godine svog relativno kratkog života bio je prisutan i veoma aktivan na gastrofestivalima u Splitu "1001 delicija". Pri splitskom gastrosajmu organizirao je svake godine kuharsko natjecanje Dioklecijanova amfora, koje je postalo tradicionalno natjecanje kuhara.
Obiteljski poznati restaurant 'Arkada'
Na pitanje novinara Nacionala koji mu je najbolji specijalitet odgovorio je:
- Riba i plodovi mora. Najbolje je raditi sa šanpjerom, škrpinom, pravom komarčom i lubinom. Ali poanta je od lošije ribe napraviti dobro. Zato volim spravljati jela od grdobine, mola, od morskog psa. Volim izazove i kombinacije s ribom. Brudete, na drugi način. Danas do izražaja dolazi kreativnost i mašta. Riba na žaru je odlična. No to je već jednolično i dosadno. Danas su gosti zahtjevniji. Traže odabrani menu i ispunjenje zdravstvenih kriterija. Ja to znam. Radim sve: i makrobiotiku i vegetarijanstvo. Spremam jela mnogih inozemnih nacionalnih kuhinja.
Miro je bio dijete grada Splita, volio je svoj grad više nego išta na svijetu. Svojim dijelima, sponzorstvima, nesebičnim pomaganjima, dobrovoljnim radom (teško da ima netko u Splitu koga nije počastio) bezbroj puta je dokazao koliko voli ljude. Nikome nije nanio štetu, nikada nikoga nije mrzio. I ničim nije zaslužio ovo što su mu napravili.
Bakalar za sve Splićane na Prokurativi
Tko će odgovarati za sve što mu je učinjeno. Svi oni koji su ga tukli u ime 'domoljublja' hoće li u ime domoljublja tući i HDZ-ove domoljubne političare kada se sada spare sa Pupovćevim četnicima, Vrdoljakovim i Pusičkinim HNS-ovcima. Ili kada se na kraju spoje dvije ćelije jedne komunjarske oligarhije HDZ-a i SDP-a?
Naravno da neće jer za to nemaju muda, a imali su velika kad je trebalo mlatiti nezaštićena čovjeka.
Miro je upao u žrvanj galopirajućih 'domoljubnih' primitivaca, lokalnih šerifa koji osim, grupnog nad pojedincem, premlačivanja i tlaćenja, nisu imali nikakvih drugih moralnih ni intelektualnih vrijednosti. Netko je rekao da nigdje nema domoljuba kao što ih ima u Splitskoj-dalmatinskoj županiji posebice kada se spuste sa brda i brdašaca u Dioklecijanov grad, nekad centar svita, i poput puževa poslije kiše, zapasaju ga, zapišaju i zabale.
Tko zna hoće li se ikad više moći očistiti?
Miro, neka ti je laka hrvatska zemlja
Izvor: Nacional
