Bila bi velika zabluda da se pad Vlade shvati kao dokaz kako je u Hrvatskoj počela funkcionirati parlamentarna demokracija svojstvena zemljama s dugotrajnijom parlamentarnom praksom i tradicijom. Pad Vlade je više od toga, samo još jedan dokaz da je hrvatski politički sustav došao u slijepu ulicu i da, ukoliko se ne shvati da su državi potrebne radikalne ustavnopravne promjene, hrvatski parlamentarizam će se s postojećim bipolarnim političkim sustavom, nedorečenim Ustavom i prije svega neprimjerenim izbornim zakonom nastaviti vrtjeti u krugu.
Tu političku vrtnju u krugu gledamo već posljednjih dvadesetak godina, nakon što je zemlja poslije pobjede u obrambenom ratu i krvavo stečene demokracije u slobodi i neovisnosti zakoraknula u mirnodopsku fazu vlastite izgradnje političkog sustava, društvenog i gospodarskog razvitka. Eksperiment s Vladom na čelu s uvezenim poslovnim 'stručnjakom' Tihomirom Oreškovićem samo je potencirao sliku političke nestabilnosti koja se smjenama SDP-a i HDZ-a odnosno njihovih koalicija odvija pred očima javnosti od 2000. godine.
Hrvatski politički narod kojega je zakonskim ali protuustavnim makinacijama izmanipulirala politička elita, ako se ono što se valja na političkoj pozornici uopće može nazvati elitom, prisiljen je koristititi sužene mogućnosti i ovlasti da iskaže svoje duboko nezadovoljstvo s tekućim političkim procesima. Uzmimo na primjer samo 2000. kao prijelomnu godinu. U kilometarskim kolonoma hrvatska se nacija s dužnim poštovanjem oprostila od prvog predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, ali su odmah potom na izborima kaznili promašaje njegove politike, dovodeći na vlast više Račanovu parakomunističku i jugonostalgičarsku nego istinsku hrvatsku ljevicu.
U ovih 15 godina ni jedna od dvije vodeće stranke sa svojim satelitima nije uspjela svojim programima i politikom povesti zemlju u pravom smjeru. Najeklatantniji je primjer minhauzenovski tzv. „Plan 21“ Milanovićeve 'Kukuriku koalicije' koja se u četverogodišnjem mandatu zadužila za dodatnih 100 milijardi kuna, prisilila mnoge mlade ljude na novo iseljeništvo, a javni dug prešao 85 posto BDP-a. Takav Milanović koji je svojedobno Hrvatsku i to za vrijeme posjeta inozemstvu nazvao „slučajnom državom“, ima hrabrosti govoriti o sadašnjoj „slučajnoj Hrvatskoj“. I još kaže da će se kandidirati za predsjednika države.
To je samo dokaz do kakvih je apsurda došla politika u Hrvatskoj.
Biračko tijelo traži u postojećim zakonskim okvirima izlaz iz začaranog kruga što su ga uspostavili HDZ i SDP. Pod vodstvom političke kaste na čelu sa briselskim potrčkom Plenkovićem, Hrvatska je došla pred sam zid. Hrvatski sabor više ne služi ničemu jer ga Plenković jednostavno zaobilazi. Preskače. Kao da ne postoji. Jasno, samim tim preskače i hrvatski narod. Zaobilazi ga i Kolinda!
No, moguće je da u eventualnim novim izvanrednim izborima, zbog zasićenosti birača i nepostojanja alternative, za izlazak iz krize bude zabilježen prosvjedno nizak odziv birača, kao posljednja mjera koje biračko tijelo može iskoristiti da izrazi nezadovoljstvo s političkom kastom. Drugim riječima ta vrtnja u krugu će se nastaviti.
Zbog toga što unatoč negativnim socijalnim pokazateljima, ali i zbog vlastitih rezervi u preživljavanju, hrvatsko društvo dakle još nije došlo do točke kad se političke promjene traže na ulici, kao što je to slučaj u zemljama s dugom demokratskom tradicijom.
Izvor: Facebook
NAPOMENA: Upadaju nam u računalo, mijenjaju slike na objavama, iskrivljuju riječi, blokiraju linkove, usporavaju na serveru..
Čitajte nas na našem portalu: http://istinomprotivlazi.com
Komentirajte na našoj fb stranici: https://www.facebook.com/istinomprotivlazi1/
Opća deklaracija o ljudskim pravima: Član 19. 'Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavijesti i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice'
Do smrti se bori za istinu i Gospod će se boriti za te (Knjiga Sirahova 4,28)
