Da opravdamo naslov članka: u čemu se sastoji „fenomen Mesić“? U tome što je po općem uvjerenju, kolektivnoj prosudbi Hrvata, Mesić čovjek minornih intelektualnih sposobnosti ostvario toliko uspjeha u političkom i državničkom životu od 1990. – 2000. da je nadmašio sve intelektualce i političare „od formata“ koji su mu konkurirali u tom razdoblju
Radi podsjećanja na njegov uspjeh spomenimo samo neke od najvažnijih dužnosti koje je obnašao: bio je predsjednik dviju država – Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (član Predsjedništva i predsjednik Predsjedništva SFRJ) i Republike Hrvatske (dva puta), predsjednik vlade RH, predsjednik hrvatskog Sabora, Glavni tajnik Pokreta nesvrstanih (konkurentni) i t. d. Uz to se i enormno obogatio.
Tim je svojim uspjesima kao političar i vladar nadmašio ne samo sve hrvatske živuće velikane, nego postao najveći Hrvat u političkoj povijesti poslije hrvatskih kraljeva... Sada kad se otvorila „afera Mesić“ svi se začuđeno pitaju – otkud to, kako je to bilo moguće s obzirom na njegov intelektualni kapacitet? Je li možda Mesić Nadčovjek?
Koliko znamo ideja da se čovjek treba uzdići i nadrasti čovjeka izvisiti se u Nadčovjeka ideja je Friedricha Nietzschea. A kakve odlike krase Nadčovjeka. Nadčovjek je Viši čovjek od običnog čovjeka. Običan čovjek u masi čini stado kojim gospodari, vlada s njim Nadčovjek. Nadčovjek je nemoralan, pače i moralan, ne postoji nikakav moral Negacija je morala stada, moral stada mu je sredstvo za postizanje njegova cilja, interesa. Sa svojim nemoralom on se najbolje snalazi u životnoj zbilji i nadmašuje sve konkurente.
Nadčovjek postaje, uzvisuje se nadljudskom snagom volje za moć s kojom se odvažno i srčano služi, Služi se lukavstvom, laži, prijevarom, zavođenjem i lupeškim grabežom. Okrutan je, bez samilosti i suosjećanja, ima nadmoćnu psihičku i fizičku snagu. Nema nikakvu savjest niti pokajanje za svoja okrutna i zločinačka djela. Savjest i pravednost je za čovjeka, slabića, on je kao Nadčovjek toga lišen. Neopterećen je voljom za istinom i poštenjem, za stvaranjem onoga „lijepog dobrog i istinitog“. Čovjeka podcjenjuje i prezire. Dobro je samo ono što jača volju za moć, nadmoć. Moral Nadčovjeka je moral gospodara, tiranina onoga koji vlada, grabi, izdaje i kažnjava. bezobziran. Izvrstan je glumac. Sintetičan čovjek.
Postavljamo pitanje hrvatskim moćnicima, onima koji su ga predlagali i gurali na sve one pozicije jesu li u Mesiću prepoznali takvog Nadčovjeka, jer je on zaista ostvario djela koja može ostvariti samo Nadčovjek. Hrvatski narod kao obični ljudi to nisu mogli, jer su stado pa na njima nema krivnje. Ili pak i oni moćnici koji su ga predlagali, eventualno falsificirali izbore u njegovu korist i izabirali ga, spadaju i oni u stado?
Sada kad je izašlo djelo na vidjelo optužuju ga oni koji su ga predlagali i birali na one funkcije optužuju ga za sva zla što ih je njegovo vladanje nanijelo Hrvatskoj. I, dakako, postavlja se pitanje krivnje i odgovornosti. Moralne, materijalne pa i političke. Tko je za sve to odgovoran i kriv : Mesić ili oni njegovi prijatelji gurači?
Prije svega moramo razočarati narod u njegovu povjerenju u intelektualce glede njihove sposobnosti vladanja. Jer kako kaže Kant „Da će kraljevi postati filozofi. ili filozofi kraljevi, to se ne može očekivati, a nije ni poželjno, jer posjedovanje vlasti kvari slobodno umno rasuđivanje.“ (Kant, Um i sloboda ) . Ali to ne znači da svaka budaletina može i treba vladati jednim narodom i njegovom državom. U nastavku citata Kant kaže da su filozofi nužni kao savjetnici vladaru da bi njegovo vladanje bilo primjereno.
To samo znači da se ne vlada umom nego karakterom. Odgovarajućim karakterom s primjerenom razumnošću i inteligencijom. Uostalom, koji su to i kada kraljevi postali filozofi? Vlada se voljom za moć (i nadmoći), fizičkom silom, a tek posredno kao pomoćnim sredstvom i duhovnom (demagogija, kao maskom o kulturi vođe). Sada kad su izašle na vidjelo činjenice nemoralnog načina Mesićevog vladanja digla se na nj kuka i motika. A zašto, s kojim pravom? Iz ljubomore ili drugog razloga ili pak kompleksa inferiornosti. U čemu je njegova krivnja?
Odgovore daju svi kompetentni iz javnoga života, svi koji su s njim dijelili vlast ali ti odgovori još uvijek ne daju valjano obrazloženje jer su parcijalni i nedostatni, pače najčešće nesuvisli i nejasni kao politički odgovori. A što je, koji je pravi, fundamentalni odgovor koji može zaliječiti rane neznanja ovim nesuvislim odgovorima. I tko ga je dao? A tko drugi nego genijalni filozof i pjesnik Friedrich Nietzsche.
U trećoj knjizi spomenutog djela Volja za moć pod naslovom Nove uspostave vrijednosti u podnaslovu „O 'Macchiavelizmu' moći“ u točkama 776.-785. raspravlja o vrstama, dosezima, žudnjama i pretendentima na moć. Raspravu o makijavelizmu moći započinje već u točci 776. tvrdnjom da se volja za moć pojavljuje „a) u potlačenih, u robova svake vrste kao volja za 'slobodu' ... b) u kakve snažnije i moći dorasle vrste kao volja za nadmoć; isprva li bezuspješna, ograničuje se potom na volju za 'pravednost'.... c) u najjačih, najbogatijih, najneovisnijih, najhrabrijih, kao 'ljubav prema čovječanstvu“, prema narodu... junak, prorok, cezar...
Zapravo je to samo ljubav prema svom „konju“...,nečije uvjerenje da mu to i pripada, kao nekome tko je u stanju služiti se time).“Nietzsche u ovoj kao i u točci 777. raspravlja i o volji za moć koja se služi s ljubavi žene kao i njezinog zavođenja kao izraza volje za vladanjem muškarcem; „ima li išta egoističnijeg“ pita se Nietzsche.
I, konačno, u točci 778. dobivamo odgovor je li Mesić Nadčovjek ili nešto drugo.
Najprije se objašnjava narav zavođenja pa kaže: „Nadražaj osjetila“ zavođenja je samo utoliko što su posrijedi bića kojih je sustav odviše lako ganuti i odrediti: u suprotnom slučaju, pri većoj tromosti i tvrdoći sustava, snažni su nadražaji neophodni da pokrenu funkcije...“ Zatim nabraja vrste strasti što ćemo radi ispravnog shvaćanja kojoj vrsti strasti pripada Mesić, u cijelosti citirati: Pojedinačno valja lučiti:
1. dominantnu strast, koja sobom donosi čak i najsupremniji oblik zdravlja uopće; najbolje se tu dopire do koordinacije unutrašnjih sustava i njihova rada u jednoj jedinoj službi – ali je to skoro definicija zdravlja!
2. sučeljenost strasti, dvojstvo, trojstvo, mnoštvo „duša u jednim prsima“: vrlo nezdrava, unutrašnji krah, rasapna, odajući uvećavajući unutrašnji raskol i anarhizam -: osim ako konačno zavlada kakva strast. Povratak zdravlja –
3. naporednost, ne bivajući pri tom sučeljenost i uzajamnost: često periodična, a zatim, čim bude pronađen red, i zdrava...Spadaju tu najzanimljiviji ljudi, kameleoni; oni nisu u protuslovlju sa sobom, sretni su i sigurni, „ali nemaju razvoja, - stanja su im naporedna, pa i kad su sedmerostruko razdvojena. Oni se mijenjaju, ne postaju.“
Kako vidimo i sam Nietzsche u traženju Superčovjeka, Ubermenscha, isključuje one s najsupremnijim strastima, jer ti su sasvim zdravi, a naročito nepokolebljivo isključuje one sa sučeljenim strastima jer oni su nesposobni za velika djela jer pate od unutarnjeg raskola pa sami poništavaju svoje djelo – što jedna strast ostvari to joj druga poništi, na primjer ako istodobno imaju i strast grabeži i strast volje za pravednost i hoće ostvariti i jednu i drugu, dolaze u proturječje sa sobom i srljaju u anarhizam. I konačno ostaju k a m e o l o n i.
Oni imaju tu prednost da mogu imati mnogo različitih strasti, ali one naporedno stoje i naporedno se ostvaruju, ne isključuju jedne druge i kad su sedmostruko. Sintetičan čovjek. To su najzanimljiviji ljudi. „Oni se mijenjaju, ne postaju“. Što to znači? Mijenjanje je kod njega bivanje. On ima svoj amor fati i toga se drži, prema njemu postupa. Kao makijavelistički kameleon: kao što onaj gušter zelene boje mijenja boju prema prilikama i okolini tako se i on mijenja prema okolnostima, vođen svojom voljom za moć, svojim interesom. Kao genij laži, zla (Titov sin) pretvaranja, zavođenja, svih oblika i vrsta prevara, veliki glumac. Nema uvjerenja i ne drži ni do kakve dogme, elastičan je tako da se jednim služi protiv drugoga.
Pošto on nema nikakvog morala pitanje je, je li on uopće toga svjestan, je li on svjestan sebe. Vlada se onako kakav mu je karakter kao i svatko drugi pa nitko nema pravo od njega tražiti da se ponaša suprotno svom karakteru. Pitanje je samo njegove objektivne odgovornosti koliko je štete napravio RH, ali subjektivne odgovornosti nema jer nije svjestan da radi nešto nedopušteno, nemoralno. Pošto nema nikakvog morala nema ni odgovornosti jer zahtijevati da se ponaša moralno bilo bi kao od čovjeka bez ruku tražiti da igra košarku, ili onoga bez nogu da igra nogomet. A za pitanje objektivne odgovornosti treba također razmotriti ima li je ili je dijeli s onim guračima koji su ga predlagali i birali na sve te važne dužnosti.
Jer ako ne prije, a ono kod Mesićeva „gubitka“ 20.ooo dolara prikupljenih od australskih Hrvata moralo je biti jasno svakom normalnom čovjeku o čemu se radi. O kakvom lukavom kameleonu se radi. Ti gurači ili su mediokriteti ili su bili i ostali isti kao i on. Čini se da se njegov prevarantski genij odnosio prema tim mediokritetima kao jak prema slabima. Nadmoćno. I sada oni zapravo kritiziraju sebe kad kritiziraju njega. Kritika im je neiskrena kao što su bili neiskreni i onda kad su ga gurali naprijed u karijeri, držeći ga za slabog, neškodljivog u natjecanju za utjecaj i položaje u državi Hrvatskoj.
Da se nisu identificirali s njim, njegovim „odlikama“ sigurno da ne bi bila provedena pljačkaška pretvorba i privatizacija, Shvatio ga je, izgleda, samo Franjo Tuđman kad ga je poslao u Beograd među onaj čopor lukavaca, lažova, ljudoždera i razbojnika shvaćajući da će se jedino on znati i moći nositi s njima.
Zaključno možemo reći da „fenomen Mesić“ sigurno ne bi bio izgrađen da ga vladajuća hrvatska politička elita nije podržavala. Ta elita bila je uglavnom nenacionalna, sastavljena od jugohrvata UDBAŠA i KOS-ovaca protjeranih iz Beograda pa je osnovala državu Hrvatsku za se, na krvi hrvatskih branitelja i drugih nacionalista (proljećara i dr.) a ne za Hrvate.
Kako iz toga stanja izaći? Što bržom i što većom uspješnošću postojeće vladajuće elite. U protivnom će Hrvatska doći na prag dileme: ili masovnim prosvjedima naroda protiv te elite, smijeniti je i ispitati njezinu odgovornost sve od 1990. do danas inače će se početi osnivati tajna urotnička društva, što znači da se može očekivati i građanski rat i terorizam gladnoga naroda.
Ali pri svemu tome treba uvažavati vječnu istinu; iza svakog velikog djela nužno dolazi stanoviti pad, i drugo: uz nastanak svakog velikog djela, kakvo je i osnivanje samostalne hrvatske države, nužno ide i njegova negativna, ružna strana bez koje ne nastaje veliko djelo.
Ružna strana toga djela, nastanka neovisne i samostalne države Hrvatske, jest „fenomen Mesić“
NAPOMENA: Dozvoljeno je preuzimanje ovog teksta isključivo u cijelosti, bez vršenja izmjena, dodavanja i oduzimanja.
Čitajte nas i komentirajte na našoj Facebook stranici
https://www.facebook.com/negovorumrznjeistinomprotivlazi/?ref=page_internal
