Slomom komunizma 90-ih «preko noći su obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće“ (Dušan Bilandžić, 1992.)
„Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima“ (Milorad Pupovac, 1993.)
Obilježena posvemašnjim “konstitucijskim kaosom” (Ivan PADJEN), Hrvatska je ušla u završnu, dramatičnu etapu nacionalno-političke integracije. Uz znanstvenjački support Smiljka SOKOLA i Slavena LETICE, Vladimir je ŠEKS “OTAC HRVATSKOG USTAVA“ (founding fathers), kojega su GRLIĆ-TOMIĆ filmski nježno opjevali kao ”govor ljubavi”. Uglavnom, živujemo uz poznati „gramsciev paradoks“. Naime, dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa mnoštvo morbidnih simptoma (doba monstruma).
S obzirom na to – crtom erazmatičke dileme „demokracija ili nacija“ (Vesna PUSIĆ) – „nacionalno i društveno biće nije konstituirano” (Slavko KULIĆ). S tim u svezi – glede (anti)fašističke histerije (SMRT FAŠIZMU/KOMUNIZMU – SLOBODA NARODU) – svjedoci smo dubokih podjela, gotovo na rubu građanskog rata. Nakon opće, spomenute podjele i lomovi dramatično ulaze u stručno-znanstvenu javnost koju – uz tinjajući „slučaj BUDAK-JOKIĆEVA kurikuluma” – posebno obilježava „slučaj BAREŠIĆEVA PLAGIJATA”. Zašto, međutim, potonji „slučaj“ ima dalekosežnu, upravo, heurističku ABECEDNU vrijednost?
A. Naime, glede poznata načela „struka (znanost) određuje – politika odlučuje”, „slučaj BARIŠIĆ” može se zaglaviti preporukom, koja nadilazi načelno Ivana ĐIKIĆA („ugledni svjetski znanstvenik”) i trivijalno mišljenje Slavena LETICE („šampion linearna mišljenja“).
B. U svakom slučaju, kako je „plagiranje službeno potvrdio Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju“ (OEZVO), načelno valja podržati da „odgovorni ministar osobno podnese ostavku jer se radi o kršenju akademske čestitosti i političkoj odgovornosti njegove važne pozicije“ (Ivan ĐIKIĆ).
C. Međutim – izim „nulte snošljivosti prema plagiranju” (Slaven LETICA), tragom usavršidbe antiplagijatorske tehnologije – spomenuta je naoko iznuditeljska ostavka moguća simbolička cijena – pače i „okidač“ – glede izostale sveučilišno-akademske, kao nezaobilazni uvjet političke LUSTRACIJE.
D. Naime, nakon očigledna OEZVO-ova „zločina propusta“ i medijske prešudbe, poput „domino-efekta“, otvara se nekoliko kapitalnih slučajeva, što ulaze u krug „izdaje intelektualaca” (Julius BENDA). Na taj način, kao „jedna od najčešćih oblika znanstvene i svake druge nečasnosti“ (Slaven LETICA), inkriminirana „prepisivačina“ tek je dječji vrtić. O komu/čemu je riječ?
ad 1. „SLUČAJ PUPOVAC“. Tragom skandalozne (para)episteme (v. drugi moto), prof. dr. sc Milorad PUPOVAC „ubojiti je spoj politike i lingvistike“ (Branimir POFUK). S tim u svezi njegov projekt SRBI KAO KLJUČ (1991.), opisan kao „zločina za pisaćim stolom“, agens je zlokobne (o)pozicijske koruptivno-klijentističke politike „novoga smjera“ (od 2000. do danas), Uokvirena lažnom dilemom „demokracija ili nacija“ (Vesna PUSIĆ), „posttuđmanovska politika“ naciju je i društvo dovela na samu ivicu moralna, društvenog i gospodarskog ponora.
ad 2. „SLUČAJ ŠETIĆ – BAUK“. Kao signum spomenute veleizdajničke politike – glede tzv. mirne reintegracije – sljubljeni slučaj kontekstualizira „moratorij na hrvatsku povijest u Hrvatskom Podunavlju“ (1998. - 2003.). Kao HDZ-ov državni tajnik, umjesto izvršna zaglavljivača, prof. dr. sc. Nevio ŠETIĆ produžitelj je vize spomenutom moratoriju. Štoviše, izim predsjednika HPKZ-a, kao Zmaj od Istre, potom, nagrađen je velemeštrijom Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“.
S tim u svezi, usprkos izričite upozorbe Ustavnog suda Republike Hrvatske (2013.), kao SDP-ov ministar uprave, prof. dr. sc. Arsen BAUK prešućuje veleizdajničko produženje moratorija. Na djelu je prešutna igra (o)pozicijske nomenklature kojoj, već prema potrebi, dobro dođe histerija o i oko „pro et contra ćirilizacije Vukovara“.
ad 3. „SLUČAJ RUDAN“. Izim plagijatorske afere, akademik Pavle RUDAN, mogući je akter znanstvena skandala prvoga reda. Naime, manipulirajući s geno-uzorcima, istraživalačka je ekipa na čelu s Pavlom RUDANOM – koji je potom: ”i gle čuda, izabran za akademika“ – potvrdila „dotadašnju teoriju o etnogenezi Slavena i genetičku srodnost naroda koji govore slavenskim jezicima” (Ivan JURIĆ). Glede tog otkrića – uz HDZ-ovo grlo „FORUM“ (akademik Dalibor BROZOVIĆ) – unaprijeđeni HAZU-ov tajnik, Pavle RUDAN priskrbljuje očinstvo „zapadno-balkanske Hrvatske“.
ad 4. „SLUČAJ IVO GOLDSTEIN“. O tome „antologijski“ svjedoči IVIN mentor prof. Miroslav BRANDT. „Neke od njih [radova] pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je:
‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ‘znanstvenog’ razvitka.“. Međutim, ruke nije digla „službena povjesnica“ i (o)pozicijska nomenklatura. Samo glede upornih intervenata (Josip PEČARIĆ) – uz otvoreno lobiranje (Pavle RUDAN) – IVO ne postade „besmrtnik“, što će – do ponovne izgledne kandidature – lakše odbolovati kao PUSIĆKIN velepoklisar u Parizu.
ad 5. „SLUČAJ KUSIĆ-BORAS“. Riječ je o, naoko asimetrijskom, sveučilišno-akademskom čelništvu. Očigledno prekapacitiran, Zvonko KUSIĆ ravna nacionalnim panteonom posve (ne)svjestan nepropitane jugomasonsko-komunističke baštine (v. tablicu), što je njeguju slijednici „vladike iz Đakova.“ Uglavljen između „oca hrvatske pretvorbe“ (Jakša BARBIĆ) i „oca zapadnobalkanske Hrvatske“ (Pavle RUDAN) – onako bandićevski „ajmo delat!“ – KUSIĆ karikaturalno prosipa:
HAZU „najveća je konstanta, najveći simbol i savjest nacije”. Posve prispodobno, rijetko nam ispod kapacitirani rector magnificus, Damir BORAS stoluje na nepriznatom „Trgu kardinala Haulika“. Međutim, onkraj oca Mile BORASA, čuvena profesora Pravnoga fakulteta, prpošna ćemo sinka – uz projekt „Dajte im/nam ćirilicu!“ – tek pamtiti po baštini nonića, „biskupa spljetskog“ Marka KALOĐERE. Potonji je utemeljitelj autokefalne HRVATSKE KATOLIČKE CRKVE (1927.), koja se „slučajno“ zače u zmajskoj kuli DRUŽBE „BHZ“ , nad Kamenitim vratima.
E. Spomenuti slučajevi koji su, dakako, više incidentalne nego akcidentalne naravi – glede sustava (o)pozicijske koruptivno-klijentističke polit-nomenklature – posve su izvan sveučilišne deontologije. U tom zrakopraznom ozračju stoga, posve uredno, egzemplarno funkcionira „pofukom“ ovjenčan Milorad PUPOVAC. Naime, glede mu „ubojita spoja politike i lingvistike“, jednako je nedohvatljiv CVITANU – kao „vodeći etnobiznismen i reketar vlade“ (Ivo JOSIPOVIĆ) ili „pokrivatelj ratnog zločina“ (slučaj ŠRETER), odnosno BORASU/SILOBRČIĆU – kao notorni „zločinac za pisaćim stolom“ (Ivan BIONDIĆ).
U svemu, tek, preostaje utješno zborenje: „Nezamislivo je u bilo kojoj demokratskoj i razvijenoj zemlji sudjelovanje u tim djelatnostima [obrazovanje i znanost] izvan konteksta nacionalnih interesa i vrijednosti, nezavisno od političke opcije kojoj se pripada” (Stjepan ŠTERC).
F. Zbog svega toga – onkraj boljševičko-klasne „Freund-Feind-Ideologie (nakon „daščare“, ministar pada zbog „fusnote“) – nadahnut kršćansko-katoličkom etikom (mea maxima culpa), svojom dragovoljnom ostavkom ministar BARIŠIĆ postaje lustracijski okidač. Naime, ako se želi izbjeći šator (pressure groups) pod „zrinjevačkim platanama“ ili uz meštrov „zdenac života“ – ne samo glede „zločina propusta“ (crimen non faciendi) – neizostavno slijedi KUSIĆ-BORASOVA pokajnička demisija.
Odgovor je više nego jednostavan. Naime, dok su hrvatski branitelji (dragovoljci) „mačem i vjerom”, hrvatska institucionalno organizirana akademska elita (HAZU, MH, DHK, DBHZ i dr.) nije “perom i knjigom” (o)branila DOMOVINSKI RAT (1990. – 1995.). Njegove su vrijednosti, međutim, „vrlo jednostavne, snažne i neupitne – pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak“ (Ivan ŠIBER). Kako vratiti dug?
G. Onkraj, očigledno dirigirane, (inter)nacionalne „pro et contra BARIŠIĆA“, potrebna je osviještena intelektualna „pobuna“, koja dohvaća i utire staze „planetarne Hrvatske“ (Davor PAVUNA). Naime, spram pofuk „ubojita spoja lingvistike i politike“, moguć je stekliški „ubojiti spoj philosophye i politeiae“. Riječ je o prevratnom činu kojim se – uz stanoviti „Risikofreiheit“ (što je istinska vokacija intelektualca) – oslobađaju zapretane intelektualne energije na neizbježnom putu rađanje hrvatske nacije (NATIO CROATICA CLAVIS).
U svemu tome – glede „slobodnolebdeće inteligencije“ (freischwebende Intelligenz) – dakako, neizbježna je potpora organiziranih ratnih veterana, čije su čak i amblematične pobune („vukovarsko-stožerna“ i „savsko-šatorna“), posve ciljano, navrćane „u slijepu ulicu“.
H. Sve u svemu, ako išta drugo, onda opisana BARIŠIĆEVA „žrtva kvalitete“ može biti sjajan ispit vjerodostojnosti PLENKOVIĆEVE državničke politike. Štoviše, onkraj poznata partijskog rituala („druže-pomozi-nam!“ i „pepelom-po-glavi“), da ne bi požnjeo buru s lijeve i/ili desne strane, PLENKOVIĆ dobiva vjetar u leđa.
U tom ozračju, daleko važnije od sage o i oko INE-e ili HEP-a, predstavlja „sučeljavanje s prošlošću“, što znači ustavno zaglavljivanje neriješenih pitanja DRUGOGA (1941. – 1945.) i, s tim u svezi, DOMOVINSKOG RATA (1990. – 1995.). Uz „odgođenu kanonizaciju blaženika Alojzija STEPINCA“, kontekstualno je stožerna točka „sučeljavanja“ priča o i oko (anti)fašističkog pokliča ZA DOM SPREMNI. Gdje je problem?
I. Ako je vjerovati njegovu glasnogovorniku (Drago, Carlos, PILSEL), „odgođena je kanonizacija“ pod kontrolom PANTOVČAČKO-EKUMENSKOG ZDRUGA. Ako je to tako – što, doista, nije isključeno – onda barem „ZDS-ovo sučeljavanje“, što prešnije, valja izvući izvan ŠEK(SOVA) kruga. Po svemu sudeći, manje tu pomaže – zasigurno bona fide – i TOMČEVA „uvijek-jedina-i -zadnja“, glede rješenja „kvadrature hrvatskog kruga“.
Naime, tu „kvadraturu“ bitnije rješava VELEBITSKO-VUKOVARSKI POBJEDNIČKI KRUG (1932.-1995.). Ukratko, riječ je o dosljednoj primjeni načela („znanost određuje – politika odlučuje“), po kojem – naspram DOGOVORNE „iz tuđe“ – hrvatska se ODGOVORNA povjesnica piše „iz vlastite glave“. Ni manje, ni više!
J. U svakom slučaju – stekliški kazano – ako ikad, svjedočimo vremenu, gdje “hrvatski politički narod” (HRVATSKA NACIJA) više ne će biti „predmetom slavoserbskih experimentaciah». Među prvima – tragom što prešnije pobude predsjednice ili svenarodna referenduma – to trebaju svjedočiti ustavne promjene in capite et membris. Ono, što je najvažnije, novim se USTAVOM RH tako polažu temelji HRVATSKE NACIJE, koja je izvan optike ŠEKSOVIH darovitih scenarista (Rajko GRLIĆ- Ante TOMIĆ): „Hrvat ustaša, homić, pedofili Srbin skromni i simpa policajac. To je hrvatska filmska stvarnost” (Zvonimir HODAK).
K. Zaglavno: u posvemašnjem osloboditeljskom ozračju (tragom gesla: STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!), ako išta, valjalo bi očekivati glas uvijek spremna Milorada PUPOVCA – „Tuđmanova Pribićevića“, koji očito nema velika izbora: „neizbježni Remetinečki put“ ili „pokajnička Pribićevićeva staza“. Tertium non datur.
Uostalom, ako je i PRIBIĆEVIĆ – uz support episkopa SPC-e i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog PORFIRIJA – može i PUPOVAC pokajnički pasti na koljena. Sve u svemu, valja očekivati – dobro to znade, kao osviješteni starčevićanac, ne samo ministar BARIŠIĆ – prije ili kasnije:
«Doći će vreme gde će ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali“ (Ante Starčević, 1867.).
Zagreb, 23. siječnja 2017. godine
prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ - IVOT
dopredsjednik ZV-a KRALJEVSKE AKADEMIJE
