Presuda kojom su zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj u prvostupanjskom postupku na doživotni zatvor osuđeni bivši pripadnici jugoslavenske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač predstavlja politički, pravno i moralno ozbiljnu kritiku Republike Hrvatske. U normalnoj demokratskoj pravno uređenoj državi taj je pravosudni postupak trebao biti obavljen u samoj Hrvatskoj, ali kako politička elita nastala u stvaranju države nije dozvolila da se novostvorena država statusno i idejno dosljedno obračuna s naslijeđem komunističke prošlosti, to se nažalost moralo dogoditi u Europskoj uniji.
Ako ni zbog čega drugoga, onda je upravo zbog ove presude očigledno zašto je Hrvatska trebala postati članica Europske unije, jer je upravo njezin mehanizam ukazao na manjkavosti s kojom se hrvatska država i njezin politički sustav suočava četvrt stoljeća nakon stjecanja neovisnosti. Glavni uzrok takvog stanja leži u taktičkim pogrješkama predsjednika Tuđmana. Njemu treba odati priznanje što je u nemogućim međunarodnim i domaćim uvjetima uspio na kraju ostvariti stoljetni san hrvatskoga naroda za vlastitom državom. U tom ostvarenom projektu bilo je i njegovih ozbiljnih pogrešnih procjena koje ne treba skrivati, niti od samog Tuđmana praviti u klasičnoj socrealističkoj maniri nepogrešivog vođu.
Jedna od njegovih temeljnih pogrešaka za koju hrvatski narod sada plaća cijenu odnosi se na uključivanje pripadnika bivših jugoslavenskih tajnih službi, dakle Udbe i KOS-a u projekt stvaranja neovisne hrvatske države. U tadašnjnim okolnostima u Hrvatskoj a ni u emigraciji nije postojala realna snaga, osim emotivna, da se pri raspadu Jugoslavije Hrvatska osamostali. Komunistički režim koji je koristio parolu „bratstva i jedinstva“ kao velikosrpsku metodu kontroliranja hrvatskih nacionalnih težnji u više od četiri desetljeća izgradio je široku mrežu tajnih službi.
Jugoslavija je koristeći svoj položaj u pokretu nesvrstanih sve hrvatske idealističke pokušaje promjene komunstičkog režima u inozemstvu rješavala brojnim ubojstvima političkih emigranata. Ali očito je da je sredinom 80-tih godina i u tim službama sazrijevala spoznaja da se raspadom svjetskog komunističkog pokreta ni Jugoslavija ne će moći održati. Zato je nakon Memoranduma Srpske akademija nauka i umetnosti 1986. godine koji je bio projekt stvaranja Velike Srbije Franjo Tuđman kao istaknuti hrvatski disident kojega je Josp Broz poslao iz Beograda u Zagreb s porukom „Tuđmanu ne pakovati“ dobio 1987. godine jugoslavenski pasoš da posjeti tzv. Hrvatsku neprijateljsku emigraciju.
Ona je pak bila u 95 posto slučajeva pod kontrolom Udbe, pa je čak i famozna „Bugojanska operacija“ početkom 70-tih godina u kojoj su stradali naivni hrvatski domoljubi bila njezino djelo. Ako je dr. Franjo Tuđman dobio dozvolu da posjeti tzv. hrvatske političke emigrante koje je kontrolirala Udba, bilo je očito da je i njemu samom bilo jasno da se bez pripadnika Udbe ne će moći ući u projekt stvaranja hrvatske države. Tako dolazimo do Perkovića i Mustača, ali i ne samo njih, jer su dva istaknuta udbaša kao bliski suradnici Franje Tuđmana bili i Josip Manolić i Josip Boljkovac, da ne spominjemo ostale niže pozicionirane, ali u tom krugu kao najvažnijeg povratnika iz emigracije treba spomenuti Gojka Šuška.
Mnogi od bliskih suradnika su mu prigovarali da se okružio s previše udbaša, a on im je znao odbrusiti „Što mislite da se Hrvatska može osamostaliti bez udbaša“. Pragmatički bio je u pravu, ali nije bio u pravu kad su ti udbaši učvršćujući svoju mrežu naslijeđenu iz komunističkog režima i nakon završetka rata 1995. godine praktički zavladali svim strukturama hrvatskog društva i države od politike preko gospodarstva do medija. Oni su čak ojačali Socijaldemokratsku partiju kao pravnog ali i ideološkog slijednika bivšeg Saveza komunista Hrvatske koja je bila protiv osamostaljenja Hrvatske.
Tako dolazimo do „slučaja Perković-Mustač“. Perković je punih dvadesetak godina bio moćni čovjek hrvatskih obavještajnih službi a preko njih i dnevne politike. Malo je poznato da je u prvim godinama borbe za neovisnu Hrvatsku hrvatska obavještajna služba otkrila Josipa Perkovića kao dvostrukog agenta, pa je nakon susreta s agentom KOS-a u Budimpešti bio uhićen i pritvoren, ali se sutra pojavio u kabinetu ministra Šuška. Dnevna politika, kako ona SDP-ova ali i HDZ-ova nije ništa učinila da se oslobodi udbaško-kosovog balasta infiltriranog u njoj.
To se najbolje vidjelo upornim zalaganjem tadašnjih političkih struktura nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju da se spase bivši jugoslavenski agenti. . Tada je SDP, dakle Zoran Milanović, ali uz potporu bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića, kojemu je savjetnik za nacionalnu sigurnost bio ni manje ni više nego Perkovićev sin Saša, pokušao spasiti dvojac Perković-Mustač od izručenja njemačkom pravosuđu zbog umiješanosti u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.
Hrvatska je dakle nakon izricanja presude njima dvojici suočena s velikim političkim i moralnim izazovom u raščišćavanju naslijeđenog stanja kao posljedica Tuđmanovog propusta i neodgovornosti da se provede neophodna lustracija.
To je praktički kostur ispao iz Tuđmanovog ormara s kojim se hrvatska politika, ako uistinu želi istjerati istinu na čistac, mora uhvatiti u koštac. Lustracija prije svega znači da svi dužnosnici iz komunističkog sustava ne mogu obavljati javne poslove u hrvatskoj državi, a druga je dimenzija lustracije da se, kako to nalaže i obvezuje posebna rezolucija Europskog parlamenta otvore svi arhivi, jer bez istine koju oni skrivaju ništa se u Hrvatskoj ne može promijeniti na političkom planu i u duhovnoj obnovi.
Autor: Vjekoslav Krsnik
