Hrvatska je već više od dva desetljeća samostalna država za koju se hrvatski narod borio stoljećima, ali ju je tek pri kraju 20. stoljeća pri raspadu svjetskog komunističkog pokreta uspio ostvariti plativši za to golemu cijenu u ljudskim životima i materijalnoj šteti nanesenoj u velikosrpskoj agresiji. Iako Hrvatska ima vlastitu nacionalnu i razvojnu budućnost još uvijek u njoj postoje snage koje žale za prethodnom državom stvorenom nakon Prvog svjetskog rata.
To su snage koje su zadojene jugoslavenstvom kao idejom stvorenom u sasvim drukčijim političkim uvjetima još u korijenima Ilirskog pokreta gotovo prije dva stoljeća. Kad se pogleda unazad temelji jugoslavenstva na balkanskim prostorima udareni su upravo u Hrvatskoj, jer je ono bilo izlaz iz dominacije neslavenskih nacija i država nad hrvatskim narodom. U njemu je uvijek s manjim i većim intenzitetom plamsala državotvorna ideja, ali ona u drukčijim okolnostima 20. stoljeća nije mogla biti realizirana, jer su se vodeće europske i svjetske sile na ovom turbulentnom Balkanskom poluotoku oslanjale na Srbiju kao glavnim saveznikom u svojim geopolitičkim planovima i težnjama.
Kad se gleda realpolitički sa stajališta unutarnje državne kohezije, onda je sasvim očigledno da je jugoslavenstvo u prošlom stoljeću na ovom prostoru moglo egzistirati samo u totalitarno uređenoj državnoj zajednici, kakve su bila prva, monarhistička, i druga, komunistička, Jugoslavija. U takvim uvjetima bilo kakav pokušaj Hrvata da se izbore za vlastitu državu bio je gušen političkim i represivnim sredstvima. Trebalo je proći gotovo čitavo stoljeće da se u velikom političkom preobražaju svijeta s padom komunizma stvore uvjeti da hrvatski narod dobije svoju državu.
U takvim okolnostima hrvatski se narod morao suočiti prije svega s međunarodnim interesima da se sačuva Jugoslavija kao nametnuta umjetna tvorevina na ovom prostoru gdje su se ispreplitali interesi velikih svjetskih i europskih sila. Na unutarnjem planu morao se boriti s jakim jugoslavenskim političkim i mentalnim naslijeđem duboko usađenim u znatnom dijelu njegove nacionalne i intelektualne elite. Toga je bio svjestan i dr Franjo Tuđman kad se stavio na čelu svehrvatskog pokreta za državno osamostaljenje, pa je zato pod pritiskom nesklone međunarodne zajednice koja je pošto poto pokušavala spasiti Jugoslaviju na prvom referendumu u još nepriznatoj državi ponudio Hrvatima pitanje koje je praktički Hrvatsku i dalje ostavljalo u Jugoslaviji za koju se nudio konfederalni oblik.
Ivica Račan kao posljednji predsjednik Saveza komunista Hrvatske i kao politički Jugoslaven nazvao je tada HDZ „strankom opasnih namjera“ upravo zbog toga je HDZ u konačnici stremio potpunom osamostaljenju. Poznato je kako su se u tom razdoblju odvijali politički procesi koji su doveli do povijesne sjednice Sabora 8. listopada 1991. kad je Hrvatska i formalno raskinula sve veze s bivšom federacijom. Hrvatska je time zakoraknula na mukotrpni i krvavi put do međunarodnog priznanja, ali je suočena s velikosrpskom agresijom morala voditi i političku bitku s jugoslavenskom petom kolonom u samoj državi.
Ta bitka još uvijek traje i predstavlja uz uspone i padove trajnog unutarnjeg neprijatelja hrvatske nacionalne ideje i države. Treba podsjetiti da je na pretposljednjem popisu stanovništva u SFR Jugoslaviji 1981. godine u Hrvatskoj bilo 379.057 deklariranih Jugoslavena, koji su ukupnom stanovništvu sudjelovali čak s 8,24 posto. Taj broj je 2001. godine pao na svega 176, a na posljednjem popisu 2011. godine zabilježen je porast, jer se 331 osoba izjasnila kao Jugoslaven. Dok je broj deklariranih Jugoslavena u neovisnoj Hrvatskoj sveden na zanemarivu mjeru, jugoslavenstvo je i dalje ostalo duboko ukorijenjeno u svim važnim strukturama hrvatske države.
Politički ono je i dalje otvoreno i prikriveno glavni idejni i ideološki oslonac vodeće ljevičarske stranke SDP-a i njezinih političkih satelita. Međutim iako je jugoslavenstvo kao neprevladani politički pojam pa čak i prikriveni politički izbor kroz „regionalni koncept“ ili „Zapadni Balkan“ prisutno i dalje u SDP-u, od njega nije bio imun ni HDZ, kad je u pitanju politički pragmatizam. Eklatantan primjer toga bio je predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u kooperativnog zagovornika tzv. Zapadnog Balkana kao projekta Europske unije.
Naravno, iako u svojem nazivu ima atribut „narodna“ ni HNS na čelu s Vesnom Pusić i njezinim navodnim „liberalnim demokratima“ po svojem političkom djelovanju više zagovara novojugoslavenske nego hrvatske nacionalne i državne interese. Nije potrebno posebno spominjati da je jedan od otvorenih zagovornika te opcije, zalažući se za prava svojih navodno „ugroženih“ Srba, Milorad Pupovac. Međutim kolikogod on galamio srpska nacionalna manjina ne predstavlja toliku opasnost za hrvatsku nacionalnu politiku, kao što to predstavljaju hrvatski uvjetno rečeno novojugoslaveni. Jugoslavenstvo je štoviše politički temelj još uvijek prisutnih tendencija u jednom dijelu međunarodne zajednice, posebice u Europi, što se manifestira raznovrsnim pokušajima da se na području bivše Jugoslavije formira neka nova asocijacija koja se najviše promovira pod imenom Zapadnog Balkana, inicijativama kakvo je „Brdo-Brijuni“, ili sintagmom Mesićevog „regiona“ ili britanske „jugosfere“, a najnovije vrijeme „Berlinskom inicijativom“ iza koje stoji Angela Merkel..
U samoj Hrvatskoj jugoslavenstvo se prema međunarodnoj zajednici manifestira u popustljivosti, svodeći velikosrpsku agresiju na građanski rat kako bi se stvorili uvjeti za stvaranje neke nove regionalne asocijacije, ne nužno političke, ali geografski različite od ostalih dijelova Europe. Na unutarnjem planu novo jugoslavenstvo, otvoreno ili prikriveno očituje se u raznovrsnim pokušajima povezivanja na regionalnoj osnovi, ali prije svega na popustljivoj politici prema Srbiji s kojom još uvijek ima niz neriješenih problema nakon Domovinskog rata. Zagovornici te ideje imaju u samoj Hrvatskoj snažnu potporu prije svega medija, te nevladinih udruga, ali i dnevne politike.
Predvodnik takvog novojugoslavenstva bio je sam predsjednik Republike Ivo Josipović koji je tu svoju političku poziciju prvo iskazao izborom svojih najbližih suradnika, a potom na međunarodnom planu bestidno podložničkom politikom prema Srbiji dok je na njezinom čelu bio Boris Tadić. Budući da je srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj svedena na 4,3 posto u ukupnom stanovništvu i da njihova većina predstavlja lojalne građane Republike Hrvatske, osim naravno Pupovčeve skupine koja je na manjinskim izborima na listi srpske nacionalne manjine dobila samo oko 11 posto glasova, srpsko pitanje je u Hrvatskoj načelno i zakonski riješeno.
Problem dakle više nisu hrvatski Srbi nego novojugoslavenstvo koje postoji u hrvatskom nacionalnom korpusu. Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima, većinom bivši suradnici Udbe i KOS-a. Eklatantan primjer bio je do nedavno glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, Titov omladinac i posljednji direktor komunističke TV Zagreb kojega je na to mjesto instalirao projugoslavenski Odbor za medije Hrvatskoga sabora (predsjednik Branko Vukšić), a Hrvatski sabor s novojugoslavenskom većinom sastavljenom od Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om samo potvrdio.
Vodeći tiskovni mediji, neki u 100-postotnom vlasništvu stranaca nesklonih hrvatskoj državi, također se zalažu, čak otvoreno, poput „Jutarnjeg lista“ i drugih izdanja EPH-a za poticanje novog „bratstva i jedinstva“, bilo na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili sportskoj razini. U taj rog puše, prikrivajući prefrigano svoju političku orijentaciju s nekoliko desničarskih komentatora, i „Večernji list“ prodan poduzeću „Styria“ iz Graza iza kojega ne stoji kapital Katoličke crkve. Taj duh novojugoslavenstva u Zagrebu očituje se i u goloj činjenici da grad još uvijek ima Trg žrtava fašizma, ali ne i komunizma, da je jednom od najljepših trgova zadržano ime maršala Tita, da je predsjednik Tuđman dobio ponižavajući prostor u gradu.
Zagreb je nadalje sjedište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je samo promijenila nacionalni atribut, ali je po duhu i ignoriranju suvremene hrvatske društvene i političke zbilje i dalje više „jugoslavenska“ nego „hrvatska“. Posebna su priča brojne tzv. nevladine udruge na čelu s „Documentom“ Vesne Teršelič koja financirana prije svega iz inozemnih izvora stalno radi na tome da se Domovinski rat svede na građanski rat, ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom području bivše Jugoslavije. U postojećem medijskom prostoru ona i slične udruge dobivaju veliki publicitet, bez mogućnosti da joj se odgovarajuće suprotstave drukčija stajališta.
