Vučić: Oluja je u Srbiji najtužniji dan pa bi bio red da se Oluja i u Hrvatskoj proglasi danom žalosti
Napokon očekivan i dobrodošao potez Nenada Stazića. Neno je u Saborskom odboru za medije, u času spasonosne inspiracije, predložio Blagu Markotu za v.d. ravnatelja HRT-a. Blago nama. Odbor je jednoglasno prihvatio prijedlog inspiriranog Stazića. Da je za taj dugo očekivani prijedlog glasovao samo Stazić opet bi prošao jednoglasno tj. samo njegovim glasom jer su popularni i omiljeni HDZ-ovci bili unaprijed preparirani. Nešto kao onaj bijeli medvjed pronađen u Nadanovoj kući. I već se vidi pozitivni pomak.
Danijela Trbović nije izvještavala s komemoracije iz Vukovara. Izvještaji iz Vukovara bili su “izbalansirani, puni dostojanstva“ te smo doznali da je grad napadnut od strane agresora, da se tri mjeseca opirao znatno nadmoćnijim agresorima, da je bio okupiran, da se desio zločin, da je ispaljeno 65.000 granata, ali da nije bilo “prekomjernog“ granatiranja kao u Kninu. Jedino nismo nigdje čuli tko je bio agresor. To je za HRT dobro čuvana tajna. Tu i tamo bi netko od hrabrijih reportera promrmljao sam sebi u bradu da su to bili “oni s druge strane“.
Neupućeni stranac posumnjao bi na Mađare na čelu s Viktorom Orbanom. Tu se našao i brat ubijenog HOS-ovca Jean-Michel Nicolier koji je bio tronut dobrotom bivšeg ministra Freda Matića, zvanog “punjena ptica“. Fred je usrdno njegovu majku zamolio da ne spominje ni HOS, ni smrt brata, ni Štuku koji ga je izvukao iz hangara i ubio. To bi moglo, misli Fred, poremetiti idilične odnose RH sa “onima s druge strane“. To je u redu. Francuza ništa ne može oživjeti, pa zašto onda kvariti međuljudske odnose…
A Spasoje Petković, zvani Štuka, mirno, čiste savjesti živi u Beogradu. Boli ga ona stvar za kaznenu prijavu koju su suborci Jean-Michela podnijeli DORH-u. Zna Štuka da DORH ima posla do kraja stoljeća kako bi priveo pravdi sve hrvatske ratne zločince kojih je više nego svih pripadnika Gardijskih brigada zajedno. Još u slučaju Vojislava Stanimirovića DORH je pokazao čvrst stav da se svi ratni zločini moraju procesuirati. Osobito neki…
Međutim, nemaju svi osjećaj odgovornosti prema našem istočnom susjedu koji pažljivo jednim okom škilji preko Drine. Ministar Damir Krstičević, ni od koga nagovaran i prisiljavan, iz je čista mira imenovao Antu Gotovinu za svog savjetnika. Čisto uhljebljivanje. Vidi se i po tome što Gotovina još nikada nigdje na kugli zemaljskoj nije bio savjetnik. Čisti ”naturščik” koji, još k tome, ne želi ni plaću. Znači, besplatni savjetnik. Toga nema ni među odvjetnicima. Uhljeb, a neće lovu.
S pravom su komšije reagirale. Javio se liberalni i proeuropski premijer Vučić. Onaj nekonfliktni Premijer, poznat po poruci mira: “Za jednog Srbina smaknut ćemo 100 muslimana” ili ”Glina nikada više neće biti ustaška“. Što se i obistinilo. Novi gradonačelnik Gline bit će drug (po)četnik iz SAO Krajine. Hrvatima iz Banovine bilo bi draže da je iz Sao Paola. No, kaže dalje Vučić: “Sasvim je izvjesno da Srbi, prije svega prognani Srbi koji su živjeli na području Krajine i Hrvatske, ne mogu biti sretni zbog toga“. Srbi koji su živjeli na području Krajine, a neki su živjeli i u Hrvatskoj..
Kad bi RH imala normalno Ministarstvo vanjskih poslova onda bi netko presavio hartiju i posavjetovao naprednog Premijera iz Srpske napredne stranke da su ti Srbi na svojim traktorima otišli iz RH, a ne iz SAO Krajine. A tko bi ga mogao posavjetovati ? Možda Gotovina. On je sad savjetnik!
Da bi imali normalne susjedske odnose sa Srbijom Hrvati moraju biti maksimalno koncentrirani. Prvo, nema više proslave “genocidne“ Oluje. Drugo, oluju kao vrstu vremenske nepogode definitivno izbaciti iz jezične upotrebe. Priznati javno da je Knin bio prekomjerno granatiran i podići spomenik od najmanje 30 metara onom jednom poginulom “Krajišniku“ te staviti natpis “Nepoznatom heroju koji je zaspao u ranu zoru 5. augusta 1995.g. u Kninu, malo pred smrt“.
Ne spominjati granatiranje srpskog Vukovara koje se odvijalo točno po normama međunarodnog ratnog prava, a što je vidljivo i iz arhivskih snimaka na RTL-u. I na kraju, kako kaže Vučić: Oluja je u Srbiji najtužniji dan pa bi bio red da se Oluja i u Hrvatskoj proglasi danom žalosti. Ako su to mogli prihvatiti Vedrana Rudan, Zoran Pusić, Boris Dežulović, Ante Tomić, Dragec Zvonimir Carlos Pilsel, Žarko Puhovski, Snježana Pavić i drugi, onda mogu i preostale ustaše. Samo u tom slučaju Srbija će prihvatiti da glavni vanjskopolitički cilj ”Lepe njihove” bude ulazak Srbije u EU.
Nakon ulaska Hrvatske u EU najteža je prilagodba sudova europskim standardima. Recimo, ne tako davno u Madridu je dvoje članova baskijske organizacije ETA, zbog pokušaja dizanja u zrak madridskog željezničkog kolodvora, osuđeno na 2.775 godina zatvora. Ta kazna im se umanjuje za one dvije godine provedene u pritvoru.
Dobro da premijer Plenković nije tvrdi birokrat. Sjećam se jedne njegove izjave koja je otprilike ovako glasila: tko ne bude na listi neće moći biti ministar. Ne znam na kojoj je listi bila naša šarmantna Nina Obuljen, ali znam da je ministrica. I to ministrica sa stavom. Predsjednica je na početku mandata vratila, ne znam baš kome, bistu čovjeka koji je okupirao Kazališni trg, a Nina je vratila ni više ni manje nego “oca domovine“ Antu Starčevića.
Slaba je na živce ,te je napadaju i plaše branitelji, Zorica Gregurić, ognjištari i slična čeljad tako da protrne kad pogleda na ovog bradatog i brkatog pokojnika. Sliči joj pomalo na lika s novčanice od tisuću kuna, ali protiv njega i kuna nema ništa. Starčevića je naslikao bosanski slikar Beh Audin Selmanović, a to je sve zajedno previše podsjeća na Zlatka Hasanbegovića. To već sliči na islamizaciju njenog ministarstva. Za to je umjesto Starčevića objesila sliku koju je potpisala Nives Kavurić-Kurtović…
Dosta je njoj tih muslimana. Hasanbegović, umjesto da pozdravi vraćanje zidova Ministarstva korijenima, pokazuje nepotrebni cinizam. Kaže da ga ne “čudi taj potez jer bi u sadašnjim okolnostima Ministarstvu prije odgovarao portret Hribara ili Marinka Blaževića“. Slaven Letica misli da je Hasan dobio PSTP od stresa što nije ostao ministar. Bojim se da su brojni liberali, ljevičari, kriptokomunisti, jugonostalgičari i dalmatinski orjunaši već na liječenju od same pomisli na bivšeg ministra. Ministra koji, usput rečeno, rijetko istupa, a i kad istupa onda pokazuje superioran cinizam lišen tradicionalne ljevičarske histerije.
Ljevičari su tradicionalno povezani s pojedinim granama medicine. Uvijek su spremni priproste desničare informirati gdje i kada mogu potražiti medicinsku pomoć. Nikako se ne mogu pomiriti s bolnom činjenicom da je sirovi Trump pomeo američku izbornu scenu s njihovom heroinom Hillary. Tako čitam kako je neutješnim studentima koji cmizdre, cvile i šmrču 25% više nego inače osigurana psihološka pomoć kako se ne bi više bojali zločestog Donalda.
U Hrvatskoj još nismo tako medicinski sofisticirani. Možda ipak ne bi bilo loše razmisliti da se nekim novinarima kao što je Ante Tomić, Jelena Lovrić, Marina Šerić, Silvana Perica, Jurica Pavičić, čitavoj redakciji Novog lista i 2/3 redakcije Slobodne osigura neka druga medicinska pomoć. Hrvatski tzv. main stream mediji više ne znaju što je privid, a što istina. U predugoj izbornoj kampanji naši tradicionalni mediji listom su se opredijelili za privid. I ne samo to.
Producirali su na dnevnoj bazi tzv. “Fake News“ odnosno lažne vijesti sve u cilju samozavaravanja i novinara i čitatelja. Gotovo identična slika je bila i u SAD-u. Tamo su veliki mediji pometeni od onih koji su okrenuti društvenim mrežama, portalima i internetu. Iz toga se može zaključiti tko je budući pobjednik “bitke svih bitaka“. Trumpova pobjeda jasan je znak da je tradicionalnim medijima kratko rečeno odzvonilo. Međutim, usprkos gorkoj piluli, oskvrnuće se nastavlja.
U subotnjem Večernjaku na čitavoj naslovnoj stranici najavljen je razgovor s bivšim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom “Pobjeda Trumpa znači kraj iluzije da je kapitalizam dobro vođen “ mudruje jedan od najbogatijih grčkih ministara. Da kapitalizam nije dobro vođen dokaz je i Sjeverna Koreja te bezbrižan i bogat život njenih građana. Takav život bi iskreno poželio herojima naše “lijeve misli“, na primjer onima sa Filozofskog faksa.
Dok Novi list i Sanja Modrić duboko vjeruju kako nas komemoracija 18. studenog u Vukovaru vraća natrag, dijeli nas nepotrebno, pa nas ljubazno mole i predlažu da taj DNK svakog rata stane i prestane. Smjesta! Sanja upozorava da je Vukovar iskusio izdaju (ne kaže se čiju) mada ja, kao branitelj Mile Dedakovića – Jastreba, slutim na koga Sanja misli kad govori o izdajniku. Sanja ima pouzdane informacije da je Vukovarcima ”pun kufer” tih komemoracija, obilježavanja i kolona.
Slažem se s našom Sanjom. Već je vrijeme da se sve zaboravi, ne samo da se oprosti. Treba oprostiti svima koji su ranjenike iz bolnice klali na Ovčari, pa i Kemi koji je uletio u hangar vičući “Di je Francuz?“ Nakon toga je izveo Jean-Michela van i bjesomučno ga tukao. Treba oprostiti i Spasoju Petkoviću-Štuki koji ga je ubio. Recimo mu: “Tko nas bre zavadi?“ i pozovimo ga idućeg ljeta na naše more kao gosta Igora Mandića i Vedrane Rudan.
Treba prestati s provokativnim proslavama Oluje jer je to prošlost. Okrenimo se napokon budućnosti, a svima onima koji su kao zečevi zbrisali traktorima u otadžbinu treba u znak oprosta i zaborava kupiti nove traktore i pozvati ih na otvaranje novih graničnih prijelaza na potezu Karlobag, Zadar, Karlovac, Virovitica.
Treba oprostiti i za Škabrnju kao što smo oprostili i za Hudu jamu. I neka Hrvatska stalno nastavi opraštati. Ja opraštam samo onima koji se istinski pokaju za svoja zlodjela, ali ne zaboravljam. Stari sam dinamovac. U davna sam vremena dvije godine igrao u Dinamu. No, ništa me nije tako ganulo i iskreno oduševilo od poteza Torcide na utakmici Hajduka.
Torcida se sjetila Jean Michela Nicoliera i na golemom transparentu izvjesila riječi koje je uputio majci prije nego se zaputio braniti Vukovar. “Ja moram ići, al’ vratit ću se, ti znaš da sam ja divlja trava koja nikad ne nestaje“. I sad treba zamoliti Torcidu da oprosti i zaboravi Kemino i Štukino ubojstvo nenaoružanog zarobljenika koji nikada prije nije bio u Hrvatskoj.
Vojnika koji je, čitajući iz novina, doznao o agresiji na njemu nepoznatu zemlju tamo negdje u “crnom vilajetu“. Vojnika koji je obukao majicu HOS-a zbog koje Fred Matić moli njegovu majku da o tome ne govori zbog odnosa sa Srbijom. Pročitavši na F.B. potez Torcide napisao sam: “Bravo Torcida. Dok je vas bit će i Hrvatske…stari dinamovac“. Torcida i Split su pokazali svoje pravo lice. A Zagreb?
Da su Srbi iz Krajine kojim slučajem pobjegli u Sloveniju, slovenska bi ih policija kaznila zbog prebrza bijega i šupirala natrag.
Zbog Trga maršala Tita moji se prijatelji ljute na SDP. Naivno i pogrešno. Jedini i isključivi krivac je HDZ. Ne Bandić, ne HNS, ne Bernardić nego oni koji su od postanka Lijepe naše kao države punih 18 g. bili na vlasti. Koji je to kolektivni zloduh u toj stranci da poklone najljepši zagrebački trg čovjeku koji hrvatsku državu nije mogao ni smisliti. “Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država“.
I najvećoj političkoj budali na kugli zemaljskoj sve je jasno, osim HDZ-u. U tih epskih 18g. isto toliko puta su mogli donijeti zakon o zabrani isticanja totalitarnih i komunističkih simbola. Glupo i dosadno je spominjati rezolucije Vijeća Europe o totalitarnim režimima. Prema izračunu demografa Šterca krvavi Titov režim je nakon završetka rata ubio najmanje 300.000 ljudi samo u Hrvatskoj. Njemački i Engleski listovi pišu o 750.000 ubijenih u Jugoslaviji.
Egzekutori, nakon što su zakopali oko 3.000 živih ljudi u Hudoj jami, šalju depešu u Beograd “Druže Maršale zadatak je izvršen“. Usprkos svemu Maršal jaše i dalje po Zagrebu. Dok Split javno slavi Francuza, hrvatskog heroja, Zagreb ponosno poručuje svijetu: ne damo našeg Maršala, našeg Jožu. Skromno obrazovanog špenglera koji je negdje između sedam neprijateljskih ofenziva naučio elitni aristokratski šport mačevanje, njemački i engleski, a kad bi bio stimuliran prisustvom, recimo Sofije Loren , sjeo bi čak i za klavir te odsvirao Requiem u d-molu Wolfganga Amadeusa Mozarta.
To je nama naša borba dala, da imamo Tita za maršala. Imamo i Trg maršala Tita. Mašala…
Autor: Zvonimir Hodak/ Dnevno.hr
