Oslobađajuće presude suda su sramotne jer se za ratni zločin primjenjuje Zakon o općem oprostu kao i oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza
24. rujna 1991. - Okupacija Lovinca
/pro patria/
Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta. Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu.
Početkom kolovoza '91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici. Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.
Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak. Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita.
Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada. Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.
U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45.
24. rujna 1991. – Velikosrpska okupacija Lovinca
/Narod.hr 24. rujna 2016. u 12:13/
https://narod.hr/kultura/24-rujna-1991-velikosrpska-okupacija-lovinca
https://www.youtube.com/watch?time_continue=241&v=uWE4xPYIoHg
https://www.youtube.com/watch?time_continue=3&v=ioNAPirHf6s
http://www.hazud.hr/nekaznjeni-zlocini-popis-masovnih-zlocina-nad-hrvatima-domovinskom-ratu/
http://www.centar-za-mir.hr/ps/zlocin-u-lovincu/
https://hu-benedikt.hr/?p=112683
28. kolovoza 1991. napad na Lički Osik, bitka za Gospić
/18 rujan 2018 20:51 Written by: milanN/
• 3. veljače 1991. počinju pripreme za osvajanje Gospića. U Gospiću je održan „miting svih Srba Like i svijeta“, bilo je to okupljanje pobunjenih Srba (njih oko 5000) i priprema za zauzimanje Gospića.
• 26. lipnja 1991. godine. Srbi su proglasili ratno stanje.
• 5. kolovoza 1991. četnici su odveli 5 Lovinčana u nepoznatom pravcu, kasnije su nađeni izmasakrirani uz željezničku prugu. Jedan od ubijenih je imao 72 godine!
• 25. kolovoza 1991. godine su postrojeni gospićki dragovoljci za obranu grada .
• 4. rujna 1991. je utemeljena 118. brigada HV čiji je prvim zapovjednikom bio Mirko Norac
• 28. kolovoza 1991. velikosrpski pobunjenici napali su selo Lički Osik iz Novog Ličkog Osika (pretežno naseljeno Srbima).
• 29. kolovoza 1991. napadnuti Lički Osik, Perušić i Gospić. Početak bitke za Gospić. Na Gospić su goloruki Srbi ispalili 43 granate. Strateški položaj Gospića je bio jako važan jer je prometno povezivao sjever i jug Hrvatske. U velikosrpskim planovima Gospić je dio velike Srbije i trebao se zvati Teslingrad.
• 5. rujna 1991. su velikosrbi ponovno granatirali Gospić i Stari Lički Osik. Pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne “Zrinski” zarobili su generala JNA Krstevskog, koji je s 30-ak vojnika išao u pomoć posadi JNA koja se nalazila u vojarni u gradu. Nakon zarobljavanja generala Krstevskog, brzo je reagirala međunarodna zajednica, pa su dan kasnije u Gospiću upriličeni pregovori o razmjeni. Organizirali su ih europski promatrači koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Wijnaents, a u ime JNA sudjelovao je general Andrija Rašeta.
Premda je bilo dogovoreno primirje, velikosrbi su počeli s napadom čim su međunarodni posrednici s predstavnicima JNA napustili grad. Na Gospić je poslije u velikosrpskim granatiranjima padalo po 1000 (tisuću) granata dnevno.
• 10. rujna 1991. vođene teške borbe za obranu Gospića. Velikosrbi su krenuli u pješački napad na grad. Najžešće borbe pješaštvom su se vodile od Novog mosta na Novčici do Alarovog brda. Tog su dana velikosrpski tenkovi gotovo ušli u grad.
• 14. rujna 1991. zauzeta vojarna u Perušiću, branitelji dolaze do oružja za obranu grada.
• 17. rujna 1991. godine siloviti napadi na grad, velika razaranja grada
• 19. rujna 1991. branitelji osvajaju vojarnu u gradu i spašavaju da grad ne padne u ruke agresora. Hrvatske su snage zarobile 35 časnika JNA, 170 vojnika te 30 civila. Zaplijenile su razna oklopna vozila, topove i ino oružje. Hrvatske su se postrojbe sada imale s čime braniti.
• 21. rujna 1991. oslobođena hrvatska sela u blizini grada Lički Ribnik i Bilaj. U širem području Gospića nalazila se hrvatska enklava oko Lovinca do koje hrvatske snage nisu mogle doći jer je JNA postavila 9 tenkova na cesti Gospić-Medak-Lovinac. Kasnije je JNA Hrvate Lovinca pustila u nemilost lokalnih četnika, pa su se Lovinčani morali izvlačiti preko Velebita da bi spasili svoj život. Pokušaj deblokade Lovinca nije uspio.
• 26. rujna 1991. hrvatske snage pokrenule napadno-oslobodilačku akciju „Medvjed“ radi deblokiranja najvažnije i skoro jedine kvalitetne cestovne prometnice kroz Liku i Gacku koja je spajala hrvatski sjever i jug. Otočac je bio strateški važan gradić pa su ga JNA i četnici napadali i pokušali osvojiti. Nalazio se na važnoj cestovnoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Akcijom „Medvjed“ hrvatske snage su deblokirale prometnicu Otočac-Žuta Lokva i sam grad Otočac.
Pobunjeni Srbi i četnici su na okupiranim područjima ubijali hrvatske civile i uništavali njihovu imovinu: Lovinac (8 listopada), Vaganac (9. listopada), Čorci, Perušićka Kosa, Široka Kula (13. listopada), Bukovcu (16. listopada) i drugdje.
Oko Gospića i u samom gradu su djelovali „Beli orlovi“ i specijalne postrojbe iz Niša. Oni su vršili upade u grad i ubijali stanovnike. Na Lipovoj glavici su niški specijalci ubili 7 osoba a dva dana poslije su ubijene još tri osobe na Marinu brdu.
• 13. listopada 1991. četnici izvršili pokolja u Širokoj Kuli, ubili su 41 civila
• 16. listopada 1991. godine su hrvatske snage izvele uspješnu akciju u Divoselu. Za osvetu su četnici i JNA tukli topništvom Gospić neprekidno 10 sati.
• 16. – 18. listopada 1991. odgovor hrvatske strane na pokolj u Širokoj Kuli i stalne upade četnika u Gospić uz pomoć pete kolone u Gospiću. Stradalo je 50 „civila“, 24 su bila srpske nacionalnosti. Hrvatsko pravosuđe je provelo postupak i izreklo kazne po zapovjednoj odgovornosti. Za zločine nad Hrvatima i za razaranje grada Gospića nitko nije odgovarao!
Forenzičari ICTY-a pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura. Kontekst vremena bio je takav da su mnogi civili nosili vojnu odjeću, što su istaknuli istražitelji UN-a u drugom slučaju s ličkog bojišta, zbog čega su držali upitnim svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Posvjedočili su o problemu naoružanih civila, jer su vidjeli civile da su bježali naoružani.
• 1. studenoga 1991. godine general JNA Andrija Rašeta je zaprijetio da će Gospić biti sravnjen sa zemljom. Prijetnja je izvršena te je 2 i 3. studenog Gospić napadnu minobacačima, topovima, tenkovima i zrakoplovima. Na grad je palo više od 1000 granata.
• 16. studenoga 1991. godine četnici su pokušali ponovno zauzeti grad. Tog su dana poslali 200 posebno izvježbanih vojnika, pričuvnika i četnika radi zauzimanja cestovne prometnice Gospić-Karlobag. Hrvatske snage su ih odbile uz velike gubitke. Grad Gospić, unatoč okruženju i silnoj agresiji, nikada nije pao u ruke agresora za što su zaslužni branitelji grada. Grad Gospić je u potpunosti oslobođen operacijom VRO „Oluja“. Deveta gardijska brigada iz Gospića i lokalne domobranske postrojbe su dale veliki doprinos oslobađanje grada.
Prekomjerno i neselektivno granatiranje obilježilo je čitav rat u Gospiću. Tisuće projektila su pale na grad, a 70% stambenih i gospodarskih objekata je uništeno. Nikome nikada nije suđeno za to ni na međunarodnom ni na domaćem sudu. Poslije Vukovara Gospić je drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu.
Ovdje treba spomenuti činjenicu da hrvatsko pravosuđe, ni međunarodna zajednica, nisu osudili četnike, pobunjene Srbe ni pripadnike JNA za ubijanje hrvatskih civila iza razaranje grada Gospića. Poimence su nabrojena 82 ratna zločinca na koje je hrvatsko pravosuđe primjenilo Zakon o oprostu!
Svaki događaj treba gledati, ocjenjivati, u vremenu i prostoru kada je nastao. Treba znati što je uzrok a što posljedica, nadalje zakon mora biti isti za sve, što u Hrvatskoj nažalost nije. Za ratni zločin nema oprosta, pa se ne smije primijeniti Zakon o oprostu!
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: daniponosa.hrt.hr
http://hu-benedikt.hr/?p=119056
Pokolj 68 osoba u Tovarniku, 22. rujna 1991.
/22 rujan 2019 Written by: Michael Jukic/
Slika 1. Pokop žrtava u Tovarniku (hkv.hr)
22. rujna JNA, domaći i srbijanski četnici ubili su 68 mještana Tovarnika. Nesrpsko stanovništvo su protjerali. Preostali Hrvati u Tovarniku koji nisu ubijeni, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti. Istim su znakom obilježene i njihove kuće. Oštetili su više od 75% kuća i gospodarskih zgrada. Pokolj u Tovarniku bio je ratni zločin koji su počinile velikosrpske postrojbe za vrijeme Domovinskoga rata i za taj zločin nitko nije odgovarao.
Velečasni Ivan Burik ubijen je 8. listopada 1991. U podrumu župnoga ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”. Ubojica, četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca, hvalio se po Lovasu kako je ubio „ustaškoga popa”. Nosio je Burikovu kapu, svećenički biret.
Tovarnik se našao na putu srpskih tenkova koji su krenuli prema Vukovaru. Nije ih dočekao cvijećem već otporom. Nakon što je agresor ušao u Tovarnik, slijedila je osveta zbog lošega dočeka.
Poslije okupacije sela mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge kuće porušene su i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista. Srpske su osvajačke snage protjerale više od 95 % od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata bilo u Tovarniku te srušile ili oštetile više od 70 % mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.
U kući (logoru) doktora Đorđa Cvejića vršili su mučenja, premlaćivanja i ubijanja. Kroz kuću-logor prošlo je najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila. Ubijeni su i bacani u masovnu grobnicu.
Nakon povratka iz progonstva 1997. godine, iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
U Tovarniku je ubijeno 75 osoba. Njihova imena su na spomen obilježju. Još uvijek se traga za četvero Tovarničana.
Dr. Vojislav Stanimirović i njegova supruga dr. Ljeposava Stanimirović bili su suučesnici zločina u Tovarniku prema svjedočenju Slavice Popović. Dr. Stanimirović je poslao miliciju po njezinoga ranjenog muža (hrvatskog branitelja) i od tada mu se gubi svaki trag.
„Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandata saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.“
„Njih troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.“
„Vijeće za ratne zločine Županijskoga suda u Vukovaru 23. travnja 2012. objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu kojom su za počinjenje ratnoga zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na sramotnih 42 godine zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili su Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili su optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca osudili su na neprimjereno blage kazne koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđeni na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni.“
Optužnica za ratni zločin u Tovarniku namjerno je izostavila nalogodavce, zapovjednike JNA i funkcionere srpske paradržave (generala Dušana Lončara, Borislava Bogunovića, Ljubomira Jorgića, Savu Ivanovića, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.
Oslobađajuće presude suda su sramotne jer se za ratni zločin primjenjuje Zakon o općem oprostu kao i oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza.
NAPOMENA: Upadaju nam u računalo, mijenjaju slike na objavama, iskrivljuju riječi, blokiraju linkove, usporavaju na serveru, blokiraju admine na našoj fb stranici
Pišite nam na naš mail:
Čitajte nas na našem portalu: http://istinomprotivlazi.eu/
Opća deklaracija o ljudskim pravima: Član 19. 'Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavijesti i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice'
Do smrti se bori za istinu i Gospod će se boriti za te (Knjiga Sirahova 4,28)
